Samopoštovanje i samopouzdanje pojmovi su koje često susrećemo čitajući, slušajući ili gledajući medijske sadržaje vezane uz teme psihičkog zdravlja, osobnog rasta i razvoja, profesionalnog razvitka ili, pak, odnosa s nama važnim ljudima. Te nam riječi djeluju poznato, no, znamo li, zapravo, na što se one točno odnose? 

Samopoštovanje se definira kao pozitivan ili negativan stav prema sebi (Bezinović, 1988). Ono je, dakle, vrijednosna komponenta pojma o sebi te subjektivna procjena koja ne mora uvijek imati veze s objektivnim kriterijima (Miljković i Rijavec, 2004). Samopoštovanje se sastoji od dva odvojena koncepta: osjećaja vlastite vrijednosti te samopouzdanja. Osjećaj vlastite vrijednosti odnosi se na uvjerenje kako imamo pravo biti sretni te zaslužujemo uspjeh, postignuće, ljubav i ispunjenje. Samopouzdanje se, pak, opisuje kao uvjerenje kako smo sposobni razmišljati, učiti, birati, donositi odluke, svladavati izazove i promjene. 

Zanimljiva je konstatacija kako je, od svih procjena koje u životu donosimo, najvažnija upravo ona o nama samima! Naše viđenje vlastite vrijednosti i raznih sposobnosti utječe na sve aspekte života. Samopoštovanje ne ovisi isključivo o nama samima – ono se mijenja pod utjecajem naše okoline, odnosno, reakcija naše okoline na nas same. Pohvale i izrazi divljenja utječu na rast samopoštovanja, koje zauzvrat potiče na aktivnost, motivira i ohrabruje, čini nas ponosnima i omogućava da uživamo u vlastitim postignućima. S druge strane, kritike i neodobravanja od strane okoline imaju negativan utjecaj na samopoštovanje, što, posljedično, otežava funkcioniranje u raznim aspektima svakodnevnog života. 

Visoko samopoštovanje čini ljude otvorenima i ambicioznima na raznim životnim poljima (emocionalnom, duhovnom, stvaralačkom i intelektualnom), zadovoljnijima školom/zaposlenjem/odnosima s drugima, raspoloženijima i manje depresivnima te spremnijima pomoći. Nadalje, osobe visokog samopoštovanja traže izazove i same sebi postavljaju visoke ciljeve; komuniciraju otvorenije, iskrenije i uspješnije; odnose se prema drugima s poštovanjem, dobrim namjerama i pravednošću; boljeg su fizičkog i psihičkog zdravlja te su otpornije na stres. Spremnije su suprotstaviti se drugima te bolje podnose kritiku, manje su sklone konformirati se pritisku većine te općenito procjenjuju sebe sretnijima i zadovoljnijima od većine. 

U suprotnosti s njima, osobe niskog samopoštovanja često rade stvari na određeni način samo zato jer se ˝to tako radi˝; osjećaju da moraju učiniti mnogo stvari koje zapravo ne žele; osjećaju se jadno i za to krive svoju okolinu; ne vole se razlikovati od drugih te se često žale zbog stvari koje im se događaju. Ne vole biti prvi koji će nešto učiniti ili reći; uvijek traže dopuštenje prije nego nešto učine; često govore ˝žao mi je˝ ili ˝oprostite˝; zabrinu se ukoliko se netko ne slaže s njima te su skloni prihvatiti loš proizvod ili uslugu jer ne vole konfrontacije (Miljković i Rijavec, 2004). 

Dobra je vijest da je na samopoštovanju i samopouzdanju moguće raditi! Bilo da ste se prepoznali u opisu osobe niskog ili osobe visokog samopoštovanja, malo vježbe nikad nije naodmet 😉 Dođite na Čeličanu 21.04.2022. od 18:00 na kojoj ćemo se baviti navedenim pojmovima te poradite na općenitoj kvaliteti svog života. 

Petra Draginić, mag.pych.